Posjetite nas na društvenim mrežama

Djevojčice su se igrale s barbikama, a ona je bila s glavom u oblacima. Na zvuk brujanja, ostavljala bi sve što je radila i podizala glavu promatrajući veliku čeličnu pticu kako se uzdiže iznad nje. Zamišljala je kako je to letjeti. Izgubiti tlo pod nogama i biti slobodna poput ptice.
Kako bi bilo kad bi ona upravljala tim moćnim strojem koji putuje kroz oblake? Sanjarila je. Kao djevojčica, naša mlada kolegica pilotkinja Slavka Mustapić, odrastala je uz aerodrom u Sarajevu, i sanjala snove o letu.
Avijacija jedini izbor
“Avion ili helikopter, što je god prolazio, ostavljala sam sve. Bilo mi je fascinantno da su tako ogromni i da lete. Stajala bih i gledala kako prolaze. Svaki dan. Moglo je trajati”, priča Slavka koja je članica flote Croatie Airlinesa od 2019. godine, i jedna je od šest pilotkinja u kompaniji u kojoj radi s još 129 kolega.
Dječji i djevojački snovi postali su stvarnost. Uz puno želje, upornosti, odricanja i podrške obitelji te prijatelja. Prvo je svoju želju povjerila najboljoj prijateljici.
“Pričala sam joj o tome, o letenju, o želji da budem jednoga dana za komandama zrakoplova. Bilo mi je napeto, jako napeto! Zamišljala sam pilote kao iz Top Guna”, prisjeća se oduševljeno. Smijući se kaže kako su joj ti piloti bili baš cool jer su upravljali zrakoplovima tako samouvjereno.
“Radili su što žele među oblacima”, dodaje pilotkinja Mustapić. Maštala je u školskim klupama u osnovnoj i srednjoj školi da će i ona jednoga dana tako, samouvjereno vladati čeličnim strojem. I došao je dan završetka srednjoškolskog obrazovanja i upisa na fakultet. No u Bosni i Hercegovini nije bilo aeronautičkog fakulteta. Roditelji, iako su bili iznenađeni njezinom odlukom, podržali su je da se prijavi na Prometni fakultet u Zagreb. Bio joj je to, kaže, jedini izbor. „Idem na sve ili ništa“, priopćila im je i dokazala se – uspjela je u konkurenciji dvjestotinjak kandidata izboriti svoje mjesto.
“E, onda kada sam došla na školovanje, naučila sam da nema s avionom kako ti želiš, toga ima samo na filmu. Tako je i u našoj kompaniji. Najvažnija je sigurnost putnika i posade te sigurnost zrakoplova. Nije to borbeni zrakoplov, vojna avijacija. U civilnom zrakoplovstvu najvažnija je sigurnost i udobnost putnika tijekom leta”, objašnjava. Studirala je pet godina, nakon treće godine, odslušanih predavanja i položenih ispita, morala je položiti i 15-ak ispita u Agenciji za civilno zrakoplovstvo da bi poletjela. A to je bilo tek uzbuđenje. Prvi je put sjela u avion, ali sada ne kao putnica, već ona koja njime upravlja.
Uzbuđenje prvog leta
“Bila sam jako uzbuđena! Sve je to drugačije, kad si za komandama i ti radiš. Prvi je let bio iznad Varaždina; ogromno uzbuđenje, ali kaotično jer nikad u životu ne percipiraš sve što se nalazi oko tebe na taj način. Skeniraš, da si svega svjestan oko sebe u svakom trenutku i da možeš paziti na više stvari odjednom. Bilo je uzbudljivo – prvi put vidiš jezero, zgrade, orijentiraš se prema njima, pa vidiš zgradu u kojoj spavaš dok si na školovanju. Puno je vježbanja, puno letova dok sve ne naučiš i ne savladaš”, objašnjava pilotkinja.
Da bi ostvarila uvjet za ispitni let i dobivanje dozvole za letenje, morala je ispuniti kvotu od 200 sati leta u tzv. „školskim zrakoplovima“, malim zrakoplovima tipa Cessna i Piper. Prvi je let bio vizualni (orijentacija prema objektima u prostoru), potom instrumentalni. Kad je to sve savladala uslijedio je simulator kako bi naučila da treba vjerovati zrakoplovu u trenutku kada ništa ne vidi oko sebe, trebalo je naučiti pouzdati se u instrumente aviona.
Sati školovanja
“No to nije kraj, tih 200 sati. Kada sam dobila posao u Croatiji Airlines na petoj godini studija, ponovno sam se školovala. Morala sam odraditi dozvolu za određeni tip aviona, a ona počinje ‘ground school-om’ – upoznavanje s pravilima, teorijski dio pa simulator za Dash u Beču, na kojem se vježbaju procedure u hitnim slučajevima. Kad sam sve to prošla, u Zagrebu sam odrađivala školske krugove. To su niski krugovi oko aerodroma, nakon kojih je slijedilo 10. sektora opservacija prije negoli sam počela letjeti s kapetanom instruktorom, i putnicima”, objašnjava proceduru na početku svoje karijere, ova mlada kopilotkinja na Dashu. Dodaje kako je svaki avion skup sustava i mora se naučiti kako jedan dio zrakoplova utječe na drugi.

Pilot zna proceduru za svaku situaciju
“Puno se toga nauči. Zapravo je vrlo jednostavno. I zrakoplov, kao i automobil kad vozite – nećete u treću brzinu s 20 kilometara na sat. Letenje ima puno više pravila, a avion je skup sustava i stoga školovanje puno više traje. Ako vam se pokvari auto, stanete sa strane uz cestu, a s avionom ne možete tako. On ide, i zato moramo biti dobro odškolovani, utrenirani i znati sve procedure da se sve može riješiti kada treba. Avion je siguran oblik prijevoza, kao što sam već rekla, pa uvijek ako se nešto dogodi, postoji pomoćni sustav”, priča naša pilotkinja.
Razumije strah od letenja, no kaže da je ipak jednostavnije kad si u kokpitu jer tijekom leta znaš što se događa. I ponavlja kako su cijeli zračni sustav i let propisani te da je zbog toga avion sigurno prijevozno sredstvo.
“Propisano je sve što se mora zadovoljiti i napraviti tijekom leta, i ne možemo raditi ništa što je izvan procedura i propisa. Avion je, opet kažem, čitav niz sustava. Ako se slučajno dogodi da otkaže jedan motor, možemo nastaviti letjeti i sigurno sletjeti i s jednim motorom. To je ogromna stvar. Putnici trebaju znati da kada im nešto tijekom leta izgleda strašno, da pilot uvijek ima punu kontrolu. Oni trebaju slušati naše kolege, kabinsko osoblje uvijek daje sve potrebne upute. No to se rijetko događa”, nastavlja objašnjavati i dodaje kako na poslu ponekad na kraju leta dobije pljesak putnika. To se događa, priča, kada postoji primjerice problem s vjetrom prilikom slijetanja. Zato kad čuje pljesak, zna da je dobro odradila svoj posao.
Radni ritam i velika odgovornost
A on je zahtijevan i težak, nije to ustaljeni radni dan kakav ima većina građana koji svojih osam sati odrade, najčešće u isto vrijeme od 7 do 15 ili od 9 do 17 sati, i znaju da ih čeka slobodan vikend nakon radnog tjedna. Pilotski je radni ritam drugačiji. Iako rade u smjenama, ni njihove smjene nisu slične smjenskom radu na koji smo navikli.
“Ako imam noćni let, spavanje je četiri sata, odradim let, legnem spavati kad dođem doma. Neki kolege si ne mogu to priuštiti zbog obiteljskih obaveza koje ih čekaju kad dođu doma. Nismo mi kao ljudi koji imaju svoj posao u određeno radno vrijeme, kojima se tijelo navikne da se bude u isto vrijeme, da imaju redovne obroke. Kod nas je to sve drugačije, no tako smo odabrali. To je naš i moj životni poziv, nijednom nisam požalila. Kad sam sanjala da budem pilotkinja, nisam razmišljala o buđenjima u tri ili četiri sata ujutro kako bih išla na posao, pripremila let i letjela noću. Nisam ni zamišljala puno izbivanja iz svoga doma, no to je tako. To je moj poziv, to sam željela i opet bih tako izabrala”. Slavka kaže kako je već naučila planirati život na slobodne dane unatoč čestim promjenama u rasporedu.
“Mogu se prilagoditi. Drugačije je to s kolegicama i kolegama koji imaju obitelji i djecu, zaključuje 27-godišnja pilotkinja.
Ženska posada
Nemalo se događalo da putnici ostanu iznenađeni kad je vide da ulazi u kokpit, no nakon leta su ugodno iznenađeni, kaže kroz smijeh.
“Nekad se zna dogoditi da bude cijela posada ženska. Nas je šest pilotkinja u kompaniji, jedna je kapetanica. I dogodilo se da budemo obje na zrakoplovu s kolegicama stjuardesama. No sve mi znamo svoj posao i donosimo sreću. Vozile smo mlade nogometne reprezentativce u Edinburg na utakmicu, pa vatrene u Beč, i obje su naše reprezentacije taj put pobijedile. Nosimo sreću”, smije se.
Slavka Mustapić voli svoj posao, kao i sve njezine kolege. Taj je životni put sama izabrala, nije bilo druge želje jer se životni poziv ne bira, on se dogodi. Daleko je to od romantičnog zanimanja kakvim ga je zamišljala kao djevojčica.
“Volim svoj posao! Odgovoran je, ali je i zabavan i dinamičan. Ljudi s kojima radim su dobri i pozitivni. To je ono što sam željela raditi i nisam ni sekundu požalila”, kaže nam na kraju spremajući se za nove smjene i letove na Dashu.
Slavka Mustapić živi svoj pilotski san koji je sanjala kao djevojčica, odrastajući uz zrakoplovnu pistu sarajevskog aerodroma u naselju Butmir. Posao ju i tamo često odvede pa uzlijeće i slijeće s mjesta koje je odgovorno što ponosno nosi epolete nacionalne aviokompanije susjedne zemlje.